1. konferencija o mucanju
Mucanje izvor stalnih iznenađenja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 28 Ožujak 2008 23:08

Kada su starijeg čovjeka koji je slijep i muca novinari pitali što mu je od to dvoje kroz život predstavljalo veću teškoću, on je nakon dugog razmišljanja odgovorio: "Mucanje." A kada su ga, nemalo iznenađeni, upitali za objašnjenje, pojasnio im je: "Sljepoća je stalna. I ja i ljudi oko mene znamo da, kao slijep čovjek, jednostavno ne vidim pa se i oni i ja ponašamo s time u skladu - tu nema iznenađenja. S druge strane, mucanje je i za mene i za ljude s kojima komuniciram izvor stalnih iznenađenja. Ja neprestano iščekujem kada ću zamucati, a okolina se čudi i ne razumije kako to da uglavnom govorim normalno, a onda odjednom zapnem, ostanem bez zraka, zajapurim se i ne mogu nastaviti. Ljudi ne znaju kako bi se ponašali u tom trenutku i što bi mislili o meni." Slično iznenađenje i nelagadu osjećaju mnogi kada se prvi put susretnu s osobom koja muca.

Zašto neka djeca mucaju

Mucanje karakteriziraju nevoljni, neuobičajeno učestali i dugi zastoji u govarnom toku. Obično se javljaju u obliku ponavljanja glasa, sloga, riječi ili fraze, produžavanja glasova ili bezglasnog zastajanja na početku ili unutar riječi ili dijela riječi koje osoba pokušava izreći, do čega dolazi uslijed "blokiranja" zračne struje ili glasa.
Oni koji mucaju znaju što žele reći. Možda su istu riječ ili rečenicu na kojoj sada mucaju već stotinu ili čak tisuću puta ranije tečno izrekli. Ipak, ovaj put, usprkos svim njihovim nastojanjima, ne mogu je izgovoriti lako i glatko.
Tijekom proteklog stoljeća mucanje je istraživano s različitih aspekata - neurofiziološkog, socijalnog, psihološkog, lingvističkog - sve u želji da se otkrije uzrok ovog poremećaja.

Tako se, na primjer, utvrdilo:

· da se mucanje ne može objasniti samo neurofiziološkim poremećajima, nego da ima i elemente naučenog ponašanja;
· da je pod jakim utjecajem složenosti jezičnih struktura koje koristi osoba koja muca, odnosno da se najčešće javlja na početnim riječima sintaktičkih cjelina (rečenica i fraza), što bi ukazivalo na problem jezičnog planiranja i pripremanja kod disfluentnih osoba;
· da za pojavu mucanja nije od presudne važnosti prezahtjevan i perfekcionistički odgoj djece, jer se ovaj poremećaj nalazi i u sredinama koje ne zahtijevaju savršenstvo i jaku discipliniranost svoje djece, itd.

Sve u svemu, pitanje je prilično frustrirajuće, jer usprkos tome što toliko toga znamo o mucanju, još uvijek ne možemo dati jasan odgovor na pitanje "Zašto?". Čini se da djeca počinju mucati iz različitih razloga koji se mijenjaju od djeteta do djeteta, a da ponekad nastavljaju mucati i kada se uklone početni uzroci.
Podatci pokazuju da je u neke djece, osobito u ranom djetinjstvu, osnovni problem u postizanju fine koordinacije i nizanja u vremenu pokreta koji govor čine tečnim. Tako, nedostatna koordinacija u govoru rezultira disfluencijama, baš kao što bi loša koordinacija velikih mišića prilikom učenja hodanja uzrokovala posrtanje u hodu. Mucanje će se u neke djece povući nakon što nauče kontrolirati mišiće kojima se služe pri govoru, ali u neke može i ostati. To nas navodi na pomisao da postoje neki nama neznani čimbenici koji uzrokuju nastavljanje mucanja.
Neki emocionalni stresovi, bilo da je riječ o jednom vrlo uznemirujućem događaju ili nizu stresnih situacija, mogu uzdrmati govor svakoga od nas, a osobito djeteta koje je posebno osjetljivo, jer još uvijek uči upravljati svojim osjećajima i mnogo toga nalazi zastrašujućim. Dijete se može početi bojati određenih govornih situacija jer su za njega slične onoj u kojoj je jednom imalo teškoću. Ipak, ne počinju mucati sva djeca koja prožive slična iskustva.
Čak i normalne netečnosti, kakve iskazuje gotovo svako dijete, mogu postati uzrok poremećaja. Samo dijete ili njegova okolina mogu reagirati na takva zastajkivanja tako da dijete osjeti kako ih mora prevladati. Što se više trudi ne zastajkivati, to zastoji postaju sve jači, a okolina pokazuje sve veće nezadovoljstvo. Tu počinje zatvoreni krug iz kojeg dijete ne vidi izlaz, a ne zna niti kako kontrolirati svoj govor.

Zablude o mucanju

Može li dijete početi mucati oponašajući mucanje? - Ne. Većina osoba koje mucaju počela su mucati, a da prije toga nikada nisu čula ikoga da muca. Mit o usvajanju mucavog govora oponašanjem još živi zahvaljujući našem uvjerenju da djeca oponašaju ponašanja kao mali automati. Mucanje se ne širi zrakom kao prehlada, niti ulazi u tijelo zračenjem kao radioaktivnost. Oponašanje je prepojednostavljeno objašnjenje uzroka tako složenog problema kao što je mucanje.
Može li dijete početi mucati zbog proživljenog jakog straha? - Gotovo da ne. Iako nakon traumatskog doživljaja straha djetetov govor može privremeno biti vidljivo uzdrman, takvo iskustvo samo za sebe ne uzrokuje mucanje. Ako ne postoje druge predispozicije za mucanje, za očekivati je da će se djetetov govor ubrzo stabilizirati. Vrlo je mali broj ljudi počeo mucati samo uslijed proživljenog straha.
Djeca koja mucaju trebaju psihoterapiju. - Djecu koja mucaju nepotrebno je uključivati u psihoterapiju samo zbog toga što mucaju. Ona su u biti u većini jednaka djeci koja ne mucaju.

Poremećaj primjene govornog jezika u komunikaciji

Mucanje je razvojni poremećaj koji se obično javlja u ranom djetinjstvu. Najčešće se javlja u dobi od 18. mjeseca do pete godine života, kada dijete ubrzano usvaja govor i jezik, odnosno, od pojave višečlane rečenice, pa sve do puberteta. Mucanje, naime, rijetko počinje prije nego dijete počne koristiti rečenice u govoru. Zapravo je veliki broj djece koja mucaju prije pojave poremećaja neko vrijeme komunicirao rečeničnim iskazima i nije pokazivao nikakve naznake mucanja.
Mogućnost pojave mucanja postupno se smanjuje do dobi od dvanaest godina, a gotovo nitko nije počeo mucati poslije dvanaeste godine ukoliko nije doživio ozbiljnu ozljedu glave.
Na temelju ovih karakteristika javljanja mucanja, možemo reći da ono nije poremećaj izgovaranja glasova, nego se odnosi na primjenu govornog jezika u komunikaciji.

U početku povremeno, kasnije sve češće

Mucanje može početi na različite načine. Ponekad ga je teško prepoznati jer je obično u početku slično normalnim zastajanjima u govornom toku, koja se javljaju u većine djece u sklopu usvajanja govornih vještina, a postupno postaju sve teža i učestalija. Tako, u početku dijete može mucati samo povremeno, samo u nekim situacijama, dok je u drugima njegov govor potpuno tečan, a da tome ne nalazimo povoda. Može proći i po nekoliko dana ili tjedana bez problema, da bi se, bez ikakva upozorenja, mucanje počelo javljati gotovo svaki put kada dijete započinje govoriti. Nekad nakon nekoliko mjeseci potpuno nestane. U posljednje vrijeme, zahvaljujući boljoj educiranosti roditelja i dostupnosti stručnjaka, sve je češće moguće pratiti djecu gotovo od prve pojave disfluentnog govora pa se primijetilo da mucanja mogu početi i vrlo naglo i jako. Dobra je vijest da je kod takvih zastrašujućih početaka bolja prognoza, odnosno, manja je vjerojatnost za kronicitet poremećaja.
Ukratko rečeno, postoje tri glavne karakteristike problema koji nazivamo mucanjem:
· Učitelji, roditelji ili drugi koji čuju kako dijete govori, ocjenjuju da ono muca pa otvoreno ili prikriveno iskazuju zabrinutost i nezadovoljstvo zbog zastoja, ponavljanja ili drugih vrsta disfluencija u djetetovu govoru.
· Dijete sebe smatra "mucavcem" ili, u najboljem slučaju, osjeća da s njegovim govorom nešto nije u redu pa pokazuje zabrinutost, neugodu ili druge znakove uznemirenosti tom spoznajom.
· U djetetovu govoru primjećujemo povremena napinjanja usana, jezika ili drugih mišića koji sudjeluju u govorenju.
Većina djece školske dobi koja zadovoljavaju prvi od tri navedena kriterija zadovoljit će i naredna dva. Ako dijete još uvijek sebe ne smatra "mucavcem", niti u njegovu govoru primjećujemo napor, ali važne osobe iz njegove okoline (učitelj, roditelji, vršnjaci) ocjenjuju njegov govor neprihvatljivim i problematičnim, odnosno mucavim, problem postoji. Naime, kada i dokle god problem djetetova govora postoji za njih i dijete će ga, prije ili kasnije, početi primjećivati.

Veći udio muške djece

Procjenjuje se da muca nešto manje od 1% svjetske populacije, što bi značilo da više od 40000 stanovnika Hrvatske ima opisani poremećaj. Među djecom predškolske dobi ima 2,4% djece koja mucaju, ali već u školskoj populaciji prevalencija mucanja se smanjuje na oko 1%. Navedeni nam podatci pokazuju da se govor, zahvaljujući bilo terapiji, bilo sazrijevanju, ili pak njihovom zajedničkom djelovanju, najčešće rehabilitira do polaska u školu. Kasnije se to znatno rjeđe događa spontano.
Vjerojatno će najmanje 5% djece mucati barem nekoliko mjeseci tijekom svoga života. Kako je mucanje dijelom nasljedno, u nekim obiteljima se javlja češće nego u drugima. Ako su, na primjer, majka ili otac ikada mucali, vjerojatnost da će i njihovo dijete mucati tri do pet puta je veća nego u obiteljima u kojima niti jedan od roditelja nikada nije mucao.
Rezultati istraživanja omjera zastupljenosti muških i ženskih osoba koje mucaju, provedenih u populacijama različitih dobnih i kulturnih skupina, već desetljećima pokazuju da na svake tri muške dolazi jedna ženska osoba koja muca, a omjer je podložan promjenama s dobi. Tako je, primjerice, u djece u dobi od 2-3 godine utvrđen omjer 1,2:1, u polaznika prvog razreda osnovne škole 3:1, a u petom razredu 5:1. Gotovo jednak odnos spolova u vrlo male djece koja mucaju te postupno povećavanje udjela muške djece koja mucaju, smtra se posljedicom nešto ranijeg početka mucanja u djevojčica te njihova češćeg i bržeg oporavka od disfluentnog govora.
Širom svijeta, među pripadnicima svih dobnih skupina, deset na svakih tisuću osoba muca. Među odraslima, troje od tisuću ljudi iskazuje jaki stupanj mucanja i smatra da je mucanje utjecalo na njihovu obrazovnu, profesionalnu i socijalnu uspješnost. Nasuprot tome, postoje znamenite i uspješne osobe koje su kroz kraće ili duže razdoblje svog života mucale, kao primjerice Winston Churchill, Isaac Newton, engleski kralj George VI, Marilyn Monroe, John Updike, Bruce Willis, Carly Simon, Bob Love i James Earl Jones, a koje se spominju u američkoj literaturi.

Ako niste sigurni, obratite se logopedu

Kako je već spomenuto, mucanje najčešće srećemo u predškolskoj dobi. Roditelj nikada neće pogriješiti ako se, obrati logopedu zabrinut zbog govora svog djeteta. Iako je u tom razdoblju česta pojava tzv. "normalnih disfluencija", potrebno ih je znati razlikovati od "ozbiljnijih" zastajkivanja i odabrati način djelovanja ili praćenja djetetovog govora kako bi se mogla spriječiti mogućnost ostanka i/ili pojačavanja simptoma. Odabir će ovisiti o dostupnim podatcima o nasljednim čimbenicima, trajanju i vrsti zastoja, i dr. U tom smislu, vrlo je važno osobama iz djetetove najbliže okoline objasniti što se događa s njegovim govorom i što se može učiniti. Intervencija se može provoditi samo indirektno (savjetovanjem roditelja) ili i direktno (podučavanjem djeteta). Savjetovanje se može provoditi individualno ili obiteljski (u zdravstvenim ustanovama, vrtićima, privatnoj praksi), odnosno u grupi, kakva primjerice djeluje u sklopu Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju "Hinko Freund". Ukoliko se pokaže potreba za direktnim djelovanjem, logoped će dijete, na njemu primjeren način, upućivati u tehnike fluentnog govora. Promatranjem i aktivnim sudjelovanjem u terapiji, u iste će biti upućen i roditelj, kako bi ih mogao nastaviti provoditi u obiteljskom okruženju.
U nekim slučajevima djetetov govor postaje problem tek polaskom u školu, bilo da ga dijete ili njegova okolina tek tada počnu smatrati ometajućim ili se zaista školska sredina i nove obaveze pokažu stresnim čimbenikom koji rezultira sve jačim zastojima u, do tada možda tek ubrzanom ili blago disfluentnom, govoru djeteta. Bilo zbog tih razloga ili stoga što se prethodne, možda samo indirektne terapije, nisu pokazale zadovoljavajućima, školsko doba je iz više razloga pogodno za uključivanje djeteta u logopedsku terapiju.
U školskoj dobi se poremećaj kao što je mucanje još uvijek razvija, ono je dio djetetovog općeg razvoja - tjelesnog, psihičkog, seksualnog i jezičnog. Bez odgovarajuće pravodobne pomoći, mucanje može postajati sve jače i teže.
Dijete je dio obitelji i razvija predodžbu o sebi kao članu obitelji, ali relacije s osobama unutar i izvan obitelji djeluju na njegove osjećaje i ponašanje. Polaskom u školu ono postaje i član razredne i školske zajednice pa je potrebno graditi pozitivnu predodžbu o sebi u novoj sredini. Kako mucanje ne bi preuzelo ključnu ulogu u djetetovim osjećajima, razmišljanjima i ponašanjima, od iznimne je važnosti trenutak polaska u školu, uspješno uklapanje u novu sredinu, pozitivan stav učitelja, drugih učenika i samog djeteta koje muca prema govornim teškoćama. Tu je od presudne važnosti uloga logopeda, koji će učitelja i roditelje upoznati s problemorn mucanja i kako se s njime nositi, a djetetu, kroz logopedsku terapiju, omogućiti da uvježba tehnike lakšeg govorenja i izgradi pozitivan stav i emocije prema sebi i svom govoru.
Logopedska terapija u osnovnoškolskoj dobi pruža mogućnost rješavanja problema prije nego je on pustio duboke korjene u djetetovu ličnost, odnosno, u fazi kada je dijete podložnije oblikovanju. Tako se uklanjanjem ili mijenjanjem čimbenika u okolini, za koje smatramo da remete fluentnost djetetova govora (kao što je, na primjer, način na koji majka sluša svoje dijete kada joj se obraća, ili očev ubrzani tempo govora, ili učitelj koji ignorira dijete koje muca u zajedničkim aktivnostima koje zahtijevaju govor), može spriječiti razvoj nepoželjnih emocionalnih reakcija djeteta i olakšati mu komunikaciju.

Što bi roditelji trebali činiti

· slušati što dijete govori;
· pokušati biti takav slušatelj s kojim dijete želi i voli razgovarati, jer mu je takav razgovor ugodan;
· davati djetetu na znanje da ga vole i da uvijek može računati na njihovu potporu;
· poticati ga da razvija svoje interese i sposobnosti, da sklapa prijateljstva s drugom djecom;
· na taj i na druge načine pomoći mu da bude zadovoljan sa sobom;
· disciplinirati ga na način koji ne daje mogućnost sumnje u njihovu roditeljsku brigu - gdje je, što radi i kako odrasta;
· pratiti u kojim situacijama dijete najbolje ili najlošije govori i porazgovarati s logopedom o tome;
· pronaći aktivnosti koje bi mogli provoditi zajedno sa svojim djetetom ili svakodnevne obaveze u provođenju kojih bi im dijete moglo pomoći, jer dijete koje muca ima potrebu za bliskim i sigurnim odnosom s njemu važnim članom obitelji, potrebu da osjeća roditeljsku ljubav i ponos;
· jezično pojednostaviti i usporiti svoj govor kada razgovaraju s djetetom;
· smanjiti pritisak i zahtjeve koje postavljaju pred svoje dijete (odgoditi neke dodatne aktivnosti u koje je dijete uključeno, promijeniti način na koji djetetu ukazuju na njegove greške) i provoditi smireniji i manje užurban način života kod kuće;
· dopustiti djetetu da dovrši izgovaranje započete misli;
· odgoditi na trenutak odgovor na djetetovo pitanje ili komentar;
· iskopčati TV ili radio za vrijeme obiteljskog objeda - to je vrijeme za obiteljske razgovore, a ne za slušanje TV ili radio programa;
· ako dijete započinje razgovor dok roditelj obavlja aktivnosti koje onemogućavaju očni kontakt s djetetom (npr. upravljanje automobilom), reći mu da ga trenutno ne može gledati, ali da ga pažljivo sluša;

Što roditelji ne bi smjeli činiti

· pokazivati da ih govorne teškoće djeteta zanimaju više od poruke koju im dijete želi prenijeti;
· tražiti od djeteta da stane i počne ponovno govoriti, da se opusti, da uspori govor, da duboko udahne, da pokuša ne mucati i slične zahtjeve ili komentare kojima će vjerojatno pojačati djetetovu svijest o greškama, a umanjiti njegovu sigurnost u govoru - ne ispravljati ga u govoru;
· dovršavati rečenice koje je dijete započelo izgovarati;
· požurivati dijete da dovrši započetu rnisao ili rečenicu;
· prekidati dijete dok govori;
· stalno ga poticati ili zahtijevati od njega da govori brže i jasnije;
· često ga ispravljati, kritizirati ili pokušavati mijenjati način na koji govori ili izgovara glasove i riječi;
· razgovarati s djetetom ubrzanim tempom, osobito kada ga i sami savjetuju da uspori svoj govor;
· održavati pretjerano brz način života kod kuće, odnosno stalno se osjećati i ponašati kao da je "sve trebalo biti učinjeno još jučer";
· tražiti od djeteta da govori, recitira ili čita pred gostima, rodbinom ili susjedima;
· neprestano postavljati pred dijete zahtjeve za boljim ponašanjem, urednošću i čistoćom, ispravnijim rječnikom, vježbanjem glazbenog instrumenta, društvenog plesa ili drugih aktivnosti i vještina.


Okolnosti pod kojima se mucanje smanjuje ili čak nestaje

· kada je osoba koja muca sama
· kada je osoba koja muca opuštena
· kada govori uglas s nekim
· kada se obraća životinji ili dojenčetu
· kada govori uz ritmičku pratnju ili kada pjeva
· kada govori u dijalektu (u smislu odstupanja od svog standardnog jezika)
· kada istodobno piše i govori
· kada psuje
· kada govori usporeno i otegnuto
· kada govori uz buku, koja zatomljuje njegov glas
· kada svoj govor čuje sa zadrškom

Želite li razlikovati dijete koje počinje mucati od onoga koje tek nespretno usvaja govorne vještine, trebate znati sljedeće:

· djeca koja mucaju imaju posebne teškoće u započinjanju izgovaranja riječi, a najčešće zastaju na početnim dijelovima rečenica
· djeca koja mucaju češće ponavljaju dijelove riječi (glasove ili slogove), nego cijele riječi ili fraze
· djeca koja mucaju češće ponavljaju dijelove riječi dva i više puta prije nego mogu izreći što žele
· ponekad dijete koje muca može pretjerano naglašavati neki glas u riječi ili pak ostati bezglasno, "skamenjeno"
· dijete koje muca može pokazivati jako naprezanje pri govorenju
· dijete koje muca može skretati pogled u trenucima otežanog govora

Piše: mr. sci. Suzana Jelčić Jakšić, logoped,
Klinika za dječje bolesti Zagreb, Klaićeva 16, tel. 01/460 01 53 i 460 01 50
voditeljica Logopedskog centra u Zagrebu, Udbinska 16, tel. 01/ 309 47 83 i 302 27 82

Izvor: Vaše zdravlje, listopad 2001, broj 20 / godina IV (str. 78 - 81)

 

Kontaktirajte nas

Najave

Nadolazeći skupovi

Baner
Baner
Baner
Baner

Sponzori

Baner